FÁBRI, Zoltán

FÁBRI, Zoltán, madž. redatelj i scenograf (Budimpešta, 15. X 1917). Nakon srednje škole studirao je slikarstvo, bio je asistent na Akademiji likovnih umjetnosti, a 1941. diplomirao je glumu na Kazališnoj akademiji u Budimpešti (povremeno glumi na filmu, npr. u Krunskom svjedoku, 1970, P. Bacsóa). Umjetničku je karijeru započeo kao inspicijent u Narodnom kazalištu, a zatim kao glumac, scenograf i redatelj u raznim ansamblima. Neko je vrijeme bio i ravnatelj Pionirskog kazališta. Kao vrstan grafičar bavio se ilustriranjem knjigâ. S filmom je došao u dodir kao umj. direktor filmskog poduzeća Hunnia 1950, a potom je radio kao scenograf u više filmova dr. redateljâ (npr. Gospođa Déry, 1951, L. Kalmára; Dandin György, 1955, Z. Várkonyija). Kasnije je bio scenograf i nekih filmova koje je sâm režirao, a povremeno je i dalje scenografski opremao kaz. predstave.

Kao redatelj debitirao je filmom Oluja (Vihar, 1952), stand. ostvarenjem u duhu socijal. realizma, s temom iz života seljačkih radnih zadruga. I sljedeći film Znak života (Életjel, 1954), okvirna priča o spašavanju 14 zatrpanih rudara, udovoljavala je zahtjevima tadašnje službene estetike, ali je u režiji F. demonstrirao nove vrijednosti, napuštajući ustaljenu shematičnost film. kazivanja i tragajući za bogatstvom psihol. reakcijâ. Filmom Vrtuljak (Körhinta, 1955) F. je postigao uspjeh i u inozemstvu, kao jedan od prvih redatelja novoga madž. filma. Tim se ostvarenjem predstavio kao vodeća autorska ličnost svoje zemlje u razdoblju rušenja staljinističkih šablona; u toj gotovo banalnoj priči o seoskom Romeu i Juliji (prva uloga M. Törőcsik) u doba kolektivizacije, F. je našao dovoljno poticaja da ispreplete poetičnost ljubavi s autentičnošću slikanja sredine. Stečeni ugled potvrdio je i sljedećim filmom Profesor Hanibal (Hannibál tanár úr, 1956), gorkom antifaš. tragikomedijom o beznačajnom profesoru latinskog koji izazove polit. buru, nagrađenom prvom nagradom na festivalu u Karlovym Varyma.

Nakon nekoliko manje zapaženih filmova F. je ponovno privukao pažnju s gotovo naturalističkom evokacijom jedne groteskne i krvave ratne epizode — Dva poluvremena u paklu (Két félidő a pokolban, 1961), o logorašima koji igraju nogometnu utakmicu sudbonosnu za njihove živote. Dvadeset sati (Húsz óra, 1964) lucidna je i strastvena kronika dvaju desetljeća na madž. selu (s potresima agrarne reforme, kolektivizacije te zbivanjima 1956), a ostvarena kroz svjedočenja jednoga novinara; premda ne slijedi moderne film. tendencije i previše se oslanja na dijalog, film djeluje impresivno vjerodostojno. Nastao je prema romanu F. Sánte, a i većina ostalih Fábrijevih djela temelji se na knjiž. predlošcima: Junaci Pavlove ulice (A Pál utcai fiúk, 1968, nominiran za Oscara) prema romanu F. Molnára; Obitelj Tóth (Isten hozta, őrnagy úr, 1969) prema drami I. Örkénya i 141 minuta »Nedovršene rečenice« (141 pere A befejezetlen mondatból, 1974), ekranizacija monumentalnog romana o predratnom madž. društvu T. Déryja. Plodan i temeljit umjetnik, vrijednošću vrlo ujednačena opusa (koji predstavlja panoramu polit. i soc. života Madžarske XX st.) F. je jedna od najmarkantnijih ličnosti madž. filma, kreator koji u konstrukcijama svojih djela više pažnje obraća slojevitosti rečenoga, nego stilu i načinu film. kazivanja. Dobio je mnogobrojna međunar. priznanja i tri puta Nagradu Lajos Kossuth.

Ostali filmovi: Ludi april (Bolond április, 1957); Slatka Ana (Édes Anna, 1958); Zvijer (Dúvad, 1959); Mrak usred dana (Nappali sötétség, 1963); Posezona (Utószezon, 1966); Mravinjak (Hangyaboly, 1971); Jedan dan više ili manje (Plusz minusz egy nap, 1972); Peti pečat (Az ötödik pecsét, 1977); Madžari (Magyarok, 1978); Susret Bálinta Fábiána s Bogom (Fábián Bálint találkozása Istennel, 1980); Rekvijem (Requiem, 1982).

LIT.: L. Nádasy, Fábri Zoltán, Budapest 1974; E. Abonyi/I. Zsugán (urednici), Fábri Zoltán, Budapest 1975.